Da li je moje razmisljanje razumno ili materijalisticko?

Zivim sa devojkom i dobro zaradjujem, a ona ne zeli da radi. Tj. zeli, ali sa gomilom preduslova koji suzavaju izbor posla do te mere da fakticki nema posla za nju u blizoj buducnosti. Ja ne znam koliko dugo cu zaradjicati “dobro” ako se tako moze nazvati plata koja pokriva troskove za oboje i kredite koje imam, i samim tim meni polako pada u vodu sto je ona dobra devojka, nije svadjalica, lepa je i fina… Svi kvaliteti blede kada vidim koliko je ne zanima sto se ja lomim da zaradim pare za zivot. Samo pomisim sta me sutra ceka… Ovo je vise reality check, mada mislim da sam doneo odluku…